 |
| Novi roman Radovana Vlahovića "Varvarogenije" |
U ponedeljak 27. maja u 19h u Gradskoj biblioteci „Žarko Zrenjanin“ u Zrenjaninu, održaće se promocija romana „Varvarogenije“ Radovana Vlahovića u izdanju Banatskog kulturnog centra.
O postzenitističkom romanu „Varvarogenije“ govori autor Radovan Vlahović, a Senka Vlahović Filipov čita izvode iz recenzija. U okviru promocije biće prikazane video projekcije crteža slikara Miodraga Nadlačkog i Silvije Vlahović koji su nastali inspirisani romanom.
Štampanje knjige podržao je Pokrajinski sekretarijat za kulturu i javno informisanje AP Vojvodine.
Izvod iz recenzije Salamona Jazbeca, književnika iz Zagreba
Dvadeset i prvo stoljeće je pri kraju. Da, dobro, tek je počelo, ali već nam je jasno da neće uspjeti ostvariti sve vizije koje su u njega predikcijski ukotvljene još krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća. Nećemo osvajati svemir, nećemo kolonizirati Mars, nećemo iskorištavati rudna bogatstva Mjeseca, nećemo otkriti lijek za rak i napraviti kompjutere koji misle, nećemo doživjeti dvjestotu izgledajući kao dvadesetogodišnjaci.
Preostaje nam da upiremo pogled u XXII stoljeće i razmotrimo što nam je činiti od nas samih da doista budemo plemenitim dionicima budućnosti, pa da – posegnuvši u svoje jungovske resurse, prebravši cjelokupne aluvijalne nanose evolucije u sebi – postanemo zvjezdane spore o kojima 1957. govori američki književnik James Blish.
Balkanski književnik Radovan Vlahović daje nam jedan odgovor 2012. godine, baš kao što nam je balkanski književnik Ljubomir Micić davao svoj 1921. godine, još u ono doba kad se vodopadima suza ispirala krv s tla klaonice Prvoga svjetskog rata.
Ima tako knjiga koje su više od knjige – te su rijetke! Ima knjiga koje su put – te su najrjeđe!!! Zazen-sesija sVarvarogenijem (kao dijamantnim ogledalom koje su ruke antverpenskih umjetničkih zanatlija izbrusile u osobito kompleksnu strukturu) – prost je i prirodan, a opet krajnje složen odraz u bolnoživom trodimenzionalnom zrcalu. U tom je psihosomatskom ogledalu sve odraženo nekako ljepše, bolje, sjajnije, blještavije, finije, potpunije, savršenije. Odraz tog premudrog ogledala, koje na način grube bajke drsko kazuje tko je najveći mangup na svijetu, put je do nas kakvima bismo mogli biti da se samo osmjelimo Biti.
Barbarogenije nije srpski ni hrvatski. Isto tako, niti Varvarogenije nije srpski ni hrvatski. Ali jest balkanski.
Varvarogenije nije nacionalan, on nema naroda i države, i to je njegova prednost, jer „iščupan iz korena mogao se prepustiti bilo kom vetru“.
Varvarogenije je našijenac iz kozmičke plejade, kolektiva energijâ, velečovjek u kojem se sažima vrijeme, da bi se prevelo u natpovijesno iskustvo, raskošnu metafiziku koja objedinjava sva iskustva naših prostora: od ljudskih stradavanja do prirodnih mijena; od neimenovanih lovačkih grupa iz zadnjeg ledenog doba otprije stotinjak stoljeća, do imenovanih paravojnih grupa iz zadnjih balkanskih ratova krajem prošlog stoljeća.
Barbarogenij je u tom smislu model. Zenitizam kao pokret također. Micić kao kulturni radnik isto tako. To je nešto što svakako nedostaje našem kulturnom pregnuću, a Vlahovićev Varvarogenije i pokret balkanskog poetskog sublimizma na drugoj strani kulturne scene, tu prazninu popunjavaju, ne obazirući se ni na što, idući za svojim umjetničkim idealom, probitačni, gotovo nasrtljivi, plodni i zahtjevni. Sublimisti su kao takvi već prepoznati i upravo u Bruxellesu izlazi prvi tom dvojezične Antologije balkanskog sublimizma na hrvatskom i francuskom.
Vrijeme je da se Europa ponovno suoči s Barbarogenijem, kojeg mi – s Radovanom – nazivamo Varvarogenijem.
Izvod iz recenzije Nikole Kitanovića, književnika iz Novog Sada
Mi smo u poslednjih nekoliko decenija zapljusnuti novim vidjenjima romana, kroz kojeg se prepliću različiti žanrovi, stilska opredeljenja, prelamanja izmedju novele i romana i još mnogo toga. Vlahovićevo deloVarvarogenije odlično komunicira sa književno-duhovnim putevima poezije Micića, Despotova, Tucića... Sa poezijom! Sa poezijom srpske avangarde, ali i sa simbolizmom, nadrealizmom i ekspresionizmom. Dakako, kroz ovo delo teče gotovo opipljiva duhovna komunikacija sa filozofijom, osobito sa filozofijom Ničea, Sartra i Siorana.
U svakom slučaju, pred čitaocem je jedno izvanredno delo, delo kakvo do sada nije čitao na Srpskom jeziku, delo koje beži svakom odredjenju, delo kojeg je moguće čitati kao roman ali i istovremeno i kao lirsku poeziju. Naravno, svaki čitaoc ima priliku da doživi svoje iskustvo Vlahovićevog Varvarogenija. Da je Srpska književna kritika bar malo dinamičnija, verujem da bi oko ove knjige bilo dosta zanimljivih polemika i veoma zanimljivih vidjenja. Obzirom da je naše književno-kritičko nebo osiromašilo koliko god i naša Zemlja, postoji opasnost da ozbiljna književna kritika, zaokupljena isključivo glavnim tokovima (osobito proze), naprosto zanemari ovo delo. Medjutim, delo je to, ono je živo, živahno, nadahnuto, impresivno – ako ga ne prihvati ovo današnje vreme, apsolutno sam ubedjen da će ga prihvatiti neko buduće vreme.
Za sam kraj: Varvarogenije jeste veoma značajno književno delo, remek delo Radovana Vlahovića. Zahvaljujući tome, čitaocu se savetuje strpljenje, jer pred nama je knjiga koja se čita celog života – ona postaje deo naše unutrašnje kulture, deo našeg bića i deo naše civilizacijske prosvetljenosti.
Izvod iz recenzije Đorđa Kuburića, književnika iz Subotice
Kroz stotinak ciklično organizovanih fragmenata meandrira kontraverzni lik Varvarogenija. Varvarogenije je osobeni paraknjiževni junak – razbarušen, lucidan, mistično metafizičan. Ambivalentan. Slojevit. Konfuzan. Trpeljiv i dinamičan. Okružen mnoštvom, a opet sam.
Vlahovićeva nenametljiva, a postojana ironija jeste, među ostalim, ono što ove labavo spojene i osamostaljenju skolone fragmente drži na jednom mestu. Ta i takva ironija minuciozno je i dosledno sprovedana, i toliko je lucidna da izgleda kao da je nema, nekako je mirna rasplinuta, kao lenja ravničarska reka, čiji brzaci ipak mogu da iznenade. Tako i ovde – taman se čitalac navikne na određeni prosede, pa ga odjednom zaskoči nenadani obrt ili iskliznuće.
Izvod iz recenzije Perice Milutina, književnika iz Novog Sada
Varvarogenije je svet zdravog duha, ubačen u haos čovekovog posrnuća. Na atlasu razapetog uma gradi kartografiju ekvivalentne projekcije koja eleminiše sve deformacije. Neviđene putanje od krvi, svega što leti, puže, gamiže, veže za postojanje, sudbinu ostrašćene vere u energiju vedrine, mira i ljubavi. Varvarogenije je kosmičko jezgro koje odašilje snagu, nadahnuće, moć i vrednosti koje emituje celoj vaseljeni i time je održava u skladu.
Radovan Vlahović je rođen 1958. godine u Novom Bečeju. Studirao je jugoslovensku i svetsku književnost u Novom Sadu. Autor je 20 knjiga. Prevođen je na engleski, nemački, mađarski i slovenački jezik. Dobitnik je više nagrada za književni rad i kulturno pregelaštvo. Član je Društva književnika Vojvodine, Udruženja književnika Srbije, Odbora za selo Srpske Akademije nauka i umetnosti i Matice srpske. Osnivač je i direktor Banatskog kulturnog centra. Živi i radi u Novom Miloševu.
