![]() |
John Keatley |
Biti žena, biti žena fotograf, biti žena fotograf i imati trideset godina karijere - ne verujem da iko drugi može da se pohvali ovakvim dostignućem. Svakako, kada se govori o fotografiji kao mladoj umetnosti uopšte, Eni Libovic predstavlja veliko ime, bez obzira na pol. Međutim, ona se ne može opisati jednostavnom rečenicom - kao i kod svih velikih umetnika, uz nju ide uzbudljiva i dinamična priča.
Eni je rođena 1949. godine u Konektikatu. Iako je prvobitno studirala slikarstvo, na fakultetu je razvila ljubav prema fotografiji. Godine 1970. se vraća u Ameriku, nakon putovanja na Filipine i u Izrael, počinje da radi za magazin Rolling Stone i, kao što to obično biva u biografijama slavnih, počinje vrtoglavi uspon. Jedna od njenih fotografija završava na naslovnoj strani, pa onda još jedna i tako redom. Nedugo zatim, postaje glavni fotograf i u tada još vrlom mladom magazinu počinje da se pojavljuje pregršt njenih portreta, uglavnom muzičara i političara. Ono što u tom periodu karakteriše njen stil jeste neverovatna sposobnost da "od dosadnih poslovnih ljudi napravi potpuno drugačije ličnosti." Čak je i Kventin Tarantino, videvši svoj portret, rekao da sam sebi liči na Džejmsa Dina.
Pre nego što će preći u magazin Vanity Fair početkom '80-ih, pravi svoj prvi istorijski momenat - fotografiju golog Džona Lenona, obavijenog oko Joko Ono, samo nekoliko sati pre nego što će biti ubijen.
![]() |
Joko Ono i Džon Lenon, 1980. godina |
Godine 1983. pravi svoju prvu solo izložbu, u galeriji Sidney Janis u Njujorku, gde je objavljena i njena prva knjiga fotografija. Krajem te decenije upoznaje esejistkinju Suzan Zontag, kasnije i njenu partnerku, takođe pisca dela "O Fotografiji." Iako vrlo drugačijeg karaktera, par je ostao zajedno sve do smrti Zontagove 2004. godine. Eni je često govorila da se osećala počastvovanom kada bi dobijala kritike od Suzan, a da je tako i bilo govori činjenica da je tokom '90-ih godina njena fotografija postala mračnija, ličnija, više umetnička. Tada nastaje još jedan od njenih ikonskih portreta: Demi Mur, gola i trudna. Naravno, na naslovnici.
![]() |
Demi Mur ,1991. godina |
Ipak, nešto što se nije promenilo tokom godina bio je Enin perfekcionizam, ali i jedna vrsta neodgovornosti. Magazin New York Times pisao je o tome da je Eni u svom radu bila besprekorna, čak nemoguće naporna - jednom je načinila čak 500 polaroid snimaka jedne jedine flašice Koka-Kole, kako bi dobila onaj pravi. Tome svedoče i brojne slavne ličnosti, koje bi provele sate ispred njenog objektiva dok ne bi postali potpuno krhki i ranjivi - baš onakvi kakve ih je Eni želela. Njen moto bio je "odvesti ih na dosadno mesto, gde neće imati izbora nego da ostanu samo svoji." Sa druge strane, dokazala je da biti slavan ne znači automatski biti i bogat, pa je tako svoje zarade (ali i novac od prodaje sopstvene fotografske opreme) trošila na skupe nekretnine i glamurozan život uopšte - u jednom trenutku čak i na kokain - što je dovelo u tešku finansijsku situaciju iz koje se još uvek izvlači.
No, bez obzira na njenu ličnost, doprinos Eni Libovic svetu fotografije je neprocenjiv, posebno kada govorimo o portretima. Radila je sa svim poznatim ličnostima kojih možete da se setite, čak i sa kraljicom Engleske, a njen stil postao je prepoznatljiv širom sveta - od studijskih fotografija à la Ričard Avedon do modernih Diznijevih princeza.